Južni Velebit, Velika Paklenica

  25. 09. 2011.     comments: 0

Nedjelja je svanula još toplija od subote, nevezano za količinu otrova ispijenog prethodnu večer. Ma bila je i prevruća, tako da smo uglavnom birali smjerove (dok su još) u hladu. Ja sam penjao s Goranom Nosorog i sa Zoranom Prijatelju moj.

  11 Images      Tags: climbing / teaching / rock / multi-pitch / sport / traditional

Paklenica opet i ponovo

Još za mraka čovjek ne bi očekivao budnu stražu na ulazu u park, no kad ono... Iznenađenje! Počeli su sve ranije naplaćivati ulaz. :( Nekad se prije sedam moglo komotno ući, a dobro, nek im bude. Valjalo se dobro zagrijati, razgibati i istegnuti prije škole, za što su odlično poslužili Zubatac i Izduženo rebro. Uvijek si mislim kak je čudna ta "dvojka" od Izduženog rebra, pa pripišem to činjenici da po tom smjeru silazim umjesto da ga penjem prema gore, no ovaj put vrag mi ne da mira i odlučih malo bolje pogledati vodič. A kad ono greška. :) U popisu smjerova piše da je dvojka, ali na samoj skici prvi put vidim da jasno piše 4b, eeee, loša mi priprema penjačkog uspona.

Po povratku u kuću pozdravim se s Josipom i produžim do Dinka gdje se polako skuplja ekipa. Uskoro i krećemo u park, gdje čekamo vođu škole, zapeo negdje na putu. Odrađujemo prevezivanje i taman se pojavljuje Nikola i raspoređuje nas u smjerove. Ja sam dobio Stipu u Šaleški, prekrasan smjer koji nisam penjao već 8 godina i kusur! :) Ma milina kažem, smjer je pravi bombonček! Na kraju prve dužine prestižemo dvojicu Mađara (valjda, ne sjećam se više), dalje smo sami. Na vrhu Stupa sastajemo se s ekipom koji su s druge strane penjali Danaju i Abseil pistu, pridružuje nam se drugi naš navez iz Šaleškog i svi čoporativno na abseil. Nakon toga tri naveza odlazimo u Bijelu rampu tečajce provest kroz nezaspitan smjer. Napostavljali se svega i svačega, ko nikad do sad. Silaz je malo i potrajao, nije baš trivijalan ako baš želiš dolje po grebenu pa jarugom. Naravno, do dolje smo već i solidno ogladnili.

A kad smo već kod gladi, roštilj i tulum kod Peke je već tradicionalno bio na viskom (i glasnom) nivou. Detalje preskačem, ali nije i da sam nešto prekasno ostao.

U nedjelju, posljedice prethodne večeri poznaju se skoro na svima. Penjački planovi se shodno tome nemilice tanje i krate, tako da sam izvukao Nosoroga s Goranom, te nakon kraćeg predaha, poveo još Zorana u Prijatelju moj, na čokove. Taj sam smjer prvi put penjao i bome svidio mi se. Sva međuosiguranja i štandovi bili su na čokove, ljuske i pješčane satove, ma to je zbilja bilo svetogrđe zaspitat. :(

Na kraju te (pre)vruće nedjelje zaključili smo da su tečajci vjerojatno oborili rekord po količini penjanja za jednan izlet u Paklenicu, što zbog lijepog vremena, što zbog nabrijanosti. Neki su i po pet smjerova strusili, a bome ni instruktori se nisu baš bunili na dodatne kilometre. :) Ponovilo se!