Karavanke, Begunjščica

  18. 02. 2007.     comments: 0

Napokon i ta Begunščica. Kakvo ugodno iznenađenje ambijentom i potencijalom tog kvarta! No ovaj put tek malo graparenja sa svježim pripravnicima i silaz na skijama k'o po jajima.

  6 Images      Tags: climbing / teaching / snow-couloirs / ski-mountaineering

Grape u magli

...i dva puta 3 gorile u Osrednjoj grapi u Begunščici. Marijan i Hrvoje poželjeli su iskusiti penjanje grapa pa smo se odlučili za nešto lagano i otišli na Begunščicu. Ja sam jednostavno morao okrenuti par vožnji stazom, a i Marijan je bio raspoložen za isto. Na gornjoj postaji sreli smo prve 3 gorile: Dintera, Vlatka i Budića. Oni su grapom oderali na drugu stranu brda i sve nešto naokolo odigrali priličnu turu. Marijan i ja smo se još jednom spustili stazom, sastali s Hrvojem i uputili se Zgornjim plazom (Plaz nad Zelenicom) prema grapi. Ima toga dosta, bome. Cucki su išli kao podmazani (nažalost, tu i tamo i doslovno). Pod ulazom u grapu stavili smo dereze, a cepine se nikome nije dalo koristiti. Fućkaš takav uvod u penjanje u snijegu kad ne koristiš cepine, nisam znao da je grapa tako lagana.

Skije smo dopremili na vrh gdje sam ja odlučio skinuti cucke pri opakom vjetru. Mogao sam i niže pod grebenom, ali ovako je bilo bolje za vježbu. Obavezno naslikavanje, cuga, čokoladica, kako tko. Marijan i Hrvoje šibnuli su natrag s mojim cepinima (hvala dečki, imate pivo u srijedu), a ja nešto kasnije za njima, na skijama. Suzdržano i bez forsiranja zavoja, bilo da mi se činili 95 % ili 20 % izvedivima. Detalj je glatki prolaz između stijena, 45°, 2 metra širok, 5 metara dug.

Na isteku grape malo smo još pričekali da Marijan stavi skije i sjurili se dolje. Raspištoljili smo se po tom plazu samo tako. Ili sam ja malo pohvatao konce (a nije da se ne trudim :)), ili je kvaliteta snijega bila bolja nego inače. No i dalje je to bio za moja mjerila prilično duboki snijeg. Jedino je tobogan od nečijeg XXL-kategorija dupeta :) predstavljao omanji problem kad bismo naletjeli na njega šarajući uokolo. Vidljivost je, naime, bila nekih 5 metara, osim u iznimnim trenucima kad je pogled znao zalutati i nešto dalje.

To je uglavnom to, uslijedilo je nehumano iživljavanje na stazi koja nikad prije nije bila veća pljuga. Kaže i Marijan - ma to je samo staza. Par puta sam ugrabio žičaru dok se Hrvoje nije spustio, a na donjoj stazi se i on podsjetio da je nekoć učio skijati. Marijan mu je posudio pance i skije i u tren oka mu se vratilo sve od prije 10 godina. :) Kod auta smo dočekali Vlatka i Gordane i izmijenili dojmove, a onda pravac ZG.

I tako su i druge 3 gorile u magli odradile svoju prvu grapu - one way or another...