Okić i Terihaj, Samoborsko gorje

  13. 04. 2008.     comments: 0

U pomoć kolegama planinarima - Dragojlin pohod. Vrijeme nije bilo baš idealno, no zato je idealno iskorišteno. Malo smo protegli noge, pa friknuli svaki dva-tri na Terihaju, a onda se još i pustili razmaziti dobrim vinom i dobrom klopom.

  15 Images      Tags: hiking / climbing / rock / sport / training

Kad starci prolupaju

Pogađate, naslov je sažetak dojmova s nedjeljnog Dragojlinog pohoda. Tomislav, Ivanka, Dinko, Ana, Orsat i ja podsjetili smo se zašto alpinisti ne planinare s ostalim planinarima iz Željezničara, a usput i baš napravili rijetku iznimku u tom pogledu. Većina nas nikad prije nije bila na Dragojlinoj stazi, a s obzirom da su sajle provedene mimo originalnog "smjera", većina nikad ni neće. Jednostavno nema ni smisla provlačiti se tom strmom džunglom. Na toj "novoj" Dragojli malo smo pripazili na naše kolege planinare i njihove goste, zadržali se gore na gradu, a onda sa samih zidina čoporativno otpenjali po zubima, malo za svoj gušt. Natrag u domu bila je gužva. Dijelili su grah s kobasicama, pa smo se zadržali i tamo, kontemplirajući o vlastitoj budućnosti, dok nam se pred očima vrtio live preview by seniorska sekcija. Tako mi magnezija, prije nego i ja počnem ovako, da se bacim s Anića kuka? Sfinge možda? Il' Eigera čaaaak? Šalu na stranu, čak i da su prolupali, bome djeluju sretno. Zato kapu dolje.

Oko 13 h u malo reduciranom sastavu (Jakopece smo morali pozdraviti) prebacili smo se na Terihaj, koji je bio suh izuzev nekih najtežih smjerova. Popeli smo sve od 5a do 6a+ (čak 4 smjera :)), a poradili i na kojem težem. Oko 16 h poziv Dinka i Magde k njima doma, već dobro potpiren glasinama samih domaćina da je ostalo još dosta pića od prošlog petka, odlijepio nas je od stijene. Tako smo svratili na pola sata, n litara i snack, što se pretvorilo u pravu večeru (Magda za čarobnim štapićem, sve pohvale!), do deset navečer. Eto, koliko se pravi alpinisti katkad napate za trening, strašno, ali nekako smo izdržali. :)