Julijske Alpe, Prisojnik

  16. 08. 2007.     comments: 1

Drugi dan Erceg i ja odlučili smo se za Meglu - novi klasični smjer također u južnoj stijeni Prisojnika. I opet dobar izbor, lagan ali lijep, u autentičnim uvjetima, tako da je i opravdao ime.

  14 Images      Tags: climbing / rock / multi-pitch / traditional

Roštilj na Prisojniku

Kruno i Žac, te Erceg i ja iskoristili smo srijedu i četvrtak za pobjeći u Alpe. Prvi dan smo zajedno otišli u Tapetu, smjer bračnog para Relja u južnoj stijeni Prisojnika. Pristupa ima 1h30, smjer je 250 m visok, ocijenjen s V+/IV, no ipak je lakši. Zaspitan je na rijetko, no dovoljno. Nije tipičan alpski smjer, no lijep je na svoj način. Kad sam doma provjerio u karton kad sam ga prvi put penjao s Klackom, otkrio sam da je to bilo 15. 8. 2004. dakle, na isti dan točno prije 3 godine. :) Trebalo nam je sat i pol za cijeli smjer, nakon čega smo se malo sunčali i promatrali lude jedriličare kako umjesto da uživaju u letenju visoko, uživaju u letenju zaista nisko. Svatko je lud na svoj način. Neki Slovenci su bili popeli smjer u koji smo se sljedeće spremali, pa smo ih pitali kakav je, rekli su lijep, rijetko spitan. Kad su stigli Kruno i Žac, pitali smo ih hoće li i oni s nama. Radije su otišli na pivo jer su za sljedeći dan planirali Hudičev steber.

Sišli smo pod smjer Fokn u okn koji je lijevo od Tapete, istih autora. Također nešto lakši od nazivnih V+/III, 200 m. Prolazi dijelom stijene koji odozdo ne izgleda kao da se njime može povući išta vrijedno penjanja, no ispalo je da je smjer u dijelovima još i ljepši od susjednog! Uglavnom ploče i škrape. Za 45 min bili smo na vrhu i krenuli dolje jer smo već bili uhvatili i previše sunca za jedan dan. Od tuda i naslov. Nakon pive na Vršiču, svi smo se spustili do Koče na gozdu, na večeru i opet po pivama, gdje smo najzad i zakrmili.

"Vražji" navez se digao rano, Erceg i ja smo si guštnuli kasno dizanje. Otišli smo opet pod južnu stijenu Prisojnika, ovaj put malo dalje iza ugla i pronašli smjer. Megla, svjež smjer istih autora, lagan, neosiguran, 400 m, V-/III prema autorima, no ipak nešto lakši. Smjer najvećim dijelom ide jednim velikim usijekom po krasnim, izlizanim, čvrstim pločama. Detalj je pukotina u velikoj zajedi, lijep, ali u nešto malo lošijoj stijeni, još uvijek odličnoj po alpskim mjerilima. Tu nas je ovila gusta magla i počelo je puhati. Stijena se postavila dosta strmo i odlučili smo se navezati. Štand sam napravio na dva odlična tricama - imali smo svašta, ali ništa osim tricama nije radilo. Sigurno bi se dalo štandati i ostalom opremom, no dosta niže, a nismo znali hoćemo li se navezivati sve dok nismo vidjeli detalj. Tad je spomenuti štand već bio skoro pa viseći. Nadao sam se da će ocjena držati bar za neosigurane smjerove, no čini se da to nije slučaj. Je li pravilo da Relje precjenjuju ili smo slučajno pogodili tri takva smjera? Izašli smo negdje blizu vrha, točno na markaciju.

Na povratku smo spazili Krunu i Žaca na pola Hudičeva stebra. U Koči na gozdu uslijedio je obilni ručak, piva, nekome spavanac, nekome bunt Planinskih vestnikov. Javili su nam se Kruno i Žac da silaze, pa smo odlučili gore, praviti im društvo. Sreli smo ih na Hanzovoj steni i zajedno se spustili ostatkom Hanzove, usput prepričavajući dojmove. Svidio im se smjer, a kako i ne bi...