Kamniško-Savinjske Alpe, Dolgi hrbet

  21. 07. 2007.     comments: 0

Pave, Kruno, Ivan i ja zapeli smo malo nad Jezerskim i popeli Trikot u Dolgem hrbtu. Dobro društvo, krasan smjer i lijepo vrijeme, što se još može poželjeti?

  12 Images      Tags: climbing / rock / multi-pitch / traditional

Trikot

U petak smo se Pave, Kruno, Ivan i ja nakon kraćeg shoppinga u Ljubljani zaputili prema Jezerskom. Od donje postaje teretne žičare do Češke koče odvalili smo po mraku. Tamo su neki Česi imali tulum pa smo zalegli vani. Ne znam kad sam se zadnji put naspavao prije neke penjačke ture u Alpama, ali eto svaki put ispadne po par sati sna.

Sljedeće jutro imali smo pristup preko Koče na Ledinam gore do velike trokutaste stijene u Dolgom hrbtu. Zadnji dio pristupa je prljav, ali i zanimljiv, simpa. Naime, nakon klasičnih stazica i sipara uzbrdo, došli smo do malo penjuckanja i napokon snijega. A onda skoro pola sata strpljivog usijecanja svake stopinke i zabijanja kladiva-cepina do rubne pukotine. U njoj nas je dočekalo kaminsko penjanje između krušljive stijene i snježnog zida, pa izlaz iz rubne pukotine i kratka prečka do nasuprotne stijene i ulaza u smjer. Sve u svemu, baš me se dojmilo.

Smjer smo zaskočili u navezima Pave-Kruno i Ivan-ja, u početku se malo ispreplitali, uskoro i zamijenili mjesta, no cijelim smjerom nismo se razdvajali. U dobrom društvu sve je lakše. U smjeru ima svega i svačega, najteži dijelovi su prilično čvrsti, no većina četvorki i sve lakše od toga je krušljivo. E sad, htio bih reći da iako treba potrpiti te krušljive dionice, to se u ovom slučaju svakako isplati jer u 500 m smjera itekako se nađe dovoljno preeeekrasnih težih dužina! Mislim da mi je to zasad najljepši smjer koji sam popeo u Alpama. Naravno, dobra ekipa samo još dodatno popravi dojam. Tip penjanja: ploče, zajede, previsi, pukotine, kamin-dva. Čovjek penje skoro po tramvajcima, ali i po sitnim ljuskicama, a prilično siguran da drže. No užitak se penje s ocjenom, pa tko voli nek' izvoli. Klinova u smjeru u težim dužinama ima dosta (sve je relativno, naravno), frendovi ulaze gdje treba, tu i tamo i pokoji stoper pronađe svoje mjesto. Klinove smo zabili na par štandova, jedan i kao međuosiguranje u prvoj krušljivoj gdje je vrlo poželjan stari klin ostao bez ušice. Skica iz Slovenskih sten nema veze s vezom, bolja je ona iz vodiča, no ni njoj ne treba baš slijepo vjerovati. Opisi su tu negdje, no ne i bez kikseva.

Na silazu s Dolgog hrbta lako nas je moglo i otpuhati, no put je dobro markiran, opremljen sajlama i klinovima i vrlo lijep - tj. bar do Mlinarskog sedla. A s Mlinarskog sedla beskrajna patnja po suncu dolje do Češke koče. Nekako istovremeno prošla nam je glavama pomisao da nitko od nas ne želi sljedeći dan tim putem natrag gore pod Grintovec. Prespavali smo u Češkoj koči, zasluženo, onako kako smo trebali i prije smjera.

U nedjelju smo sišli do auta i potražili preporučeno frikalište kod Preddvora. Tamo smo se kao izrodi među penjačima posvetili ručku dok su Slovenci nadrkavali po vrućoj stijeni. Mi smo usput popeli neke smjerove u hladu, 5b i 6a, a Kruno pred odlazak i jedan 6a+. Složili smo se da ništa od toga nije bilo teže ni od onih subotnjih petica...