Južni Velebit, Velika Paklenica29. 10. 2005. comments: 0 Mrzli i ja smo nakon dosta premišljanja sredili Kaču. Prekrasan smjer - tamo gdje je bio suh. Tamo gdje je bio mokar - i V+ je bio neviđen izazov za proći slobodno. No mi volimo izazove, zar ne? Paklena gužvaJelena od Velebita, Tanja od Matice, Mrzli od Velebita i ja od Željezničara bili smo za vikend u Paklenici. Još u Zagrebu skompali smo se s ekipom iz još jednog auta - Petrom od Matice te Igorom, Bernijem i Hrvojem od Velebita. Bila je obećana neviđena gužva, no kad svi drugi planovi propadnu, čovjek se snađe na razne načine. S petka na subotu prespavali smo na divlje. Sljedeći dan Mrzli i ja smo se namjerili na Kaču, ali kako je jutro bilo hladno i mokro, tako nam se i ideja o penjanju mokrih 6+ pukotina i kamina izvjesnog gospodina K. učinila ne baš dobrom za zdravlje. Došli smo pod smjer i primijetili da smo prvi navez, što je samo još više ocrnilo izbor smjera, ali zadovoljni time što neće biti Slovenaca nad nama, ipak smo krenuli. Pokazalo se da Mrzlome baš i ne ide najbolje kad mu je prvi od dva slovenska naveza za nama u prvoj dužini počeo njuškati dupe. Na lakšem terenu (treća dužina po skici) dvaput sam se okliznuo da mi je skoro srce stalo - stijena nije držala penjačicu niti suha. A onda je došla ona VI- dužina, nešto prekrasno - sve do prečnice pod previsom koja je bila mokra. Nekako sam to prošao slobodno i potražio štand. Prošao sam kraj četiri odurna u crveno obojana spita i štandao još 10 m iznad na spitu i frendu. Hvala upravi Parka i GSS-u što su ne samo nagrdili smjer već i uklonili originalni štand! Sad ili morate visiti u zraku na njihovim spitovima ili produžiti i boriti se s trenjem. Sljedeću dužinu sam skrenuo previše desno pa smo u nastavku penjali po krasnim pločama desno od glavne pukotine Kače. Nisam tada imao odgovarajuću skicu, ali kasnije sam vidio da smo penjali po jednom od novijih Pezzolatovih smjerova - Passengeru. Nakon prečnice pod previsom i par atletskih gibova uvalio sam se u pravu pukotinu Kače i nastavio dalje. Uslijedio je kamin, najprije jedan lijep zatvoren, a onda onaj zloglasni uski i, pogađate, mokar. S nimalo grižnje savjesti uzeo sam si dosta vremena da ga prođem slobodno. Nakon njega još dvije dužine V+. V+ my ass! Prvi je još ocijenjen OK, ali imao jednu šetnjicu u desno toliko mokru i sklisku da mogu iskreno reći da mi je to bilo najteže mjesto u smjeru. Posljednja dužina je bila suha i ocijenio bih je prije sa VI+ nego sa V+. Ima dva teška detalja i jedan zanimljiv odmah nad štandom. A taj je stara kajla koju sam ukopčao samo zato da uže manje lamata oko frenda odmah pod njom. I to je to, spustili smo se i zaružili s ekipom dolje u kampu, a onda spavanac, opet na divlje. U nedjelju je Mrzli zatražio slobodan dan, a ja mu nisam nimalo zamjerio. Pričekao sam Jelenu i Igora da se vrate iz smjera i, pošto je Igor odlazio na rafting, otišao s Jelenom prema Le Ginestre. To je jedan duži Pezzolatov smjer desno od Anarhije. Na ulazu - iznenađenje. Spitovi! Na sreću, spitovi se odvajaju ravno gore, a ja sam po pukotini za klinovima zapalio desno. A onda su klinovi prestali i pojavio se upitnik odmah iznad glave, na dohvat ruke, ali beskoristan za ukopčati. Uzeli smo 4 stopera i 3 frenda. Snašao sam se, a Jelena za mnom. Štandao sam pod krasnom uspravnom kutnom pukotinom. Nastavak smjera trebao bi ići još lijevo po obrasloj polici pa gore, ali direktan nastavak me je namamio. Pitao sam Jelenu je li zainteresirana da nastavimo ravno - jest, bi li vodila svoju dužinu - bi! Luuudnica. Vodila je 30 m (V+) ravno kao strijela, sve dok je nije zaustavio veliki žuti previs. Imala je jedan biser od međuosiguranja, ali kaže da joj se baš svidjelo. Tako i treba. Nemojte podcijeniti dužinu - nije mačji kašalj. Štand je napravila na jednom grmu i još jednijem pjaščanom satu, ali rekoh, dovoljno. Teži ljudi neka radije potraže nešto bolje, negdje drugdje. Ravno se više ne može pa sam odlučio izvidjeti jednu pukotinu na samom lijevom rubu previsa. Prečnica do nje je OK, iako me svakim sljedećim korakom bez međuosiguranja sve više mučilo što bi bilo sa štandom da padnem. Objesio sam nešto za običnu, jadnu, malu smokvu i zapucao se pukotinom s jednom umirujućom mišlju. Znate ono kad penjete nešto i jedva vjerujete da baš kad vam je najteže i ispružite ruku, zgrabite tramvajac kojeg niste vidjeli? Pa tako sljedeći, pa i onaj iznad njega... I na kraju sve pripišete Paklenici u zasluge - čudne li stijene! Tako sam se nadao da ću već nešto gore naći. Nije baš bilo tako ružičasto. Uspio sam postaviti frend i izakrobirao nekako na vrh previsa. Sljedeće se trebalo popeti ili po trometarnom čovuljku naslonjenom na stijenu, ili pronaći način lijevo od njega. I bi lijevo od njega. Zatim logično gore kraj pokojeg stabla i preko još koje opake glonđe do štanda. Tu je nakon 30 metarne dužine dobro predahnuti zbog mogućeg trenja ako nastavite dalje. U pola posljednje 30 metarne dužine (logično III, II) ukopčao sam klin iz izlaza Le Ginestre i na vrhu štandao na nekom pješčanom satu. Varijanta je jedva i neka varijanta budući da je duža od ostatka originala, ali nek' joj bude. Budući da je Jelena iz Velebita, ja iz Željezničara, a oboje smo iz Varaždina, nazvali smo naš uradak VŽ varijantom. Preporučena oprema: set frendova i stopera, pokoja gurtna, dugi kompleti. It goes without saying, ali ipak, ako smo mi popeli smjer sa 4 stopera, 3 frenda i par gurtni, molim ne tucite klinove i ne spitajte smjer. Ionako neće biti često penjan zbog klimavog terena nad žutim previsom, a čišćenje kojeg bi uništilo cijelu donju dužinu. Hvala. Post your comment: |
Search Trips: Tags: More Tags: |