Srednji Velebit, Točila

  22. 05. 2005.     comments: 0

Drugi dan mađarski su se smjerovi pokazali težim zalogajem. Možda i zbog težeg slasnog zalogaja prethodne večere. Petero nas se izredalo u smjeru Taguapaca.

  3 Images      Tags: climbing / rock / multi-pitch / sport

Vikend na Točilima

I tako ispade da nas se popriličan broj aoželjezničara trošio na Točilima: Orsat, Petra, Martinović i Karolina u jednom, Vukovići, Anita i ja u drugom autu.

U sobutu smo nakon kave u Senju došli na staro mjesto dosta kasno, a nažalost popodne tamo već prilično zapeče. Ali nismo se dali smesti. Vukovići su otišli pronaći sektor Sklop i tamo penjali Gocce di Pietra. Petra i Karolina penjali su neki novi mađarski smjer kojeg još nismo pronašli ni na kojoj skici. Orsat i Martinović otišli su na kratke teže smjerove u Mali Stogaj.

Anita i ja otišli smo u Točila, prema mom mišljenju još uvijek najljepši komad stijene u tom kvartu. Tamo smo popeli Šumsku vilu (VII-/V-VI, 160 m) i abseilali po Le Cicale. Abseil jednostrukim užetom ide u 5 epizoda pri čemu pri izvlačenju nažalost niste pošteđeni zapinjanja užeta o oštre ljuske svuda oko vas. Ona rupetina na kraju prve dužine pojela mi je komplet pa sam odlučio pokušati ga spasiti kad se vratimo.

A plan je ionako bio popeti još i Le Cicale (V-VI, 150 m). Dolje, za vrijeme objeda i dok je Anita popušila zasluženu cigaretu, spojio sam tejpom dvije grane zajedno i kukicu na jedan kraj. Nekako sam se popeo s tim dvaipolmetarnim štapom prvu dužinu za Anitom. Nije da nije zapinjao na svakom koraku i izgledalo je totalno smješno. Upecali smo komplet i ostavili štap u rupetini na viljivom mjestu da može poslužiti i drugima. Hint sljedećim penjačima: da smo imali wondericu, tko zna što bismo još upecali. Druga dužina pripala je meni, već sam zaboravio koliko je lijepa! Anita je došla na red za treću gdje je njoj svojstvenim stilom padala u detalju kao prva, uz manju ogrebotinu kao posljedicu. Na kraju se navukla. Popevši to za njom, priznajem da ili mi je nešto promaklo, ili se kakva stopinka odlomila, jer bilo mi je teže od 5c. Pet abseila kasnije opet smo dolje i lagano se pakiramo.

Na povratku k autima veseli smo bili vidjeti da nam se pridružio Dinko Naftaš. Došao je solo autom. Dakle tad nas je već 9 željezničara bilo na tom izletu. Obžderavali se i pili do kasno u noć. Svaka čast i hvala Dinku što je donio kulena i sira i pive i tko zna tko je vina donio, a bilo je tu i fine tjestenine, svakojakih umaka, čuda viđenih i neviđenih. Ubismo se hranom. Legli smo nešto prije ponoći uz pun mjesec.

Sljedeći dan Vukovići su otišli penjati onaj mađarski 5a, Anita i Petra planinariti do Hajdučkih kukova, a Orsat, Martinović, Karolina, Dinko i ja u neke mađarske smjerove.

Karolina, Dinko i ja pokušali smo smjer Taguapaca (5c, 5b, 6a), a kako meni nikako nije išlo u prvom cugu, odustali smo i pričekali Orsata i Martinovića pod Medvjedom. Pričekali smo ih na ulazu u smjer jer nakon što su ga popeli, abseilali su po smjeru. Tamo je uslijedio rafal viceva i lovačkih priča - nešto što mi je dobro leglo jer nisam imao namjeru više penjati taj dan. Kad mi ne ide onda mi ne ide. No ekipa je bila uporna da penje još nešto, a logično je bilo da to bude ovaj najbliži, naš netom napušteni smjer - Taguapaca.

Dogovorili smo naveze, Karolina i Martinović prvi, Orsat, Dinko i ja drugi. Tako smo očekivali biti podjednako brzi. I to je prilično dobro funkcioniralo. U prvoj dužini uz Orsatovo navijanje (on je prve dvije dužine već popeo s Petrom ranijom prilikom) i nakon uspješnog Martinovićevog prolaza, prošao sam i ja za Karolinom. Bilo je sve u glavi, jednostavno se prošli put nisam usudio jer nisam bio siguran da baš tamo ide. Za mnom Dinko pa Orsat. Orsat je preuzeo vodstvo u drugoj dužini, a za njim Dinko pa ja. Stigli smo Martinovića i Karolinu u trećoj, posljednjoj dužini, taman na vrijeme da čujem Martinovića kako viče "Aaaaaarh, kako je ovo teeeeeeško..!". Vrlo ohrabrujuće, nego što. No ovo je opet trebala biti moja dužina. Orsat me osiguravao što mi je definitivno ulilo više hrabrosti za egzibicije. Na pola dužine još sam morao pričekati Karolinu da prođe detalj. Došao sam i ja do detalja i ostao zbunjen zbunjen. Nakon pet minuta razmišljanja i još pet minuta implementiranja smišljenog, uspio sam na poprilično bizaran način. Ali ipak uspio. Napumpan došao sam poviše do jednog žlijeba s "offwidth" pukotinom koji prilično visi i bez stopinki. A tu sljedećih desetak metara nije bilo lakog giba. I navijalo... Prošao sam i to, ali uz borbu i prilično glasno. :) Na izlasku iz smjera, Martinović je izabseilao, a za njim Karolina. Ona ga je osiguravala u varijanti 6b+ dok su za mnom došli Dinko i Orsat. Potom svi na abseil te Orsat za Martinovićem u tu varijantu (Dead bird, 6b+, 50 m). Pričekali smo ih pod tom zadnjom dužinom jer su imali svu užad. Orsat je i varijantu prošao slobodno i kaže "napeto!". U karton pišem VI+/V-VI, 140 m, s tim da se kiselo držim i na sam spomen tog smjera.

A onda još abseil i silaz. Kod auti su nas (možda već dva i pol sata?) čekali Vukovići, Petra i Anita. Već su bili jeli i sunčali se. Katarina se i kupala u Jablancu ili blizu dok je Marko "točao palac". :)

Spakirali smo opremu i za nekih 3h vožnje bili natrag u Zagrebu.

Moram reći da su se moje slutnje o penjanju po tako neistrošenoj, oštroj stijeni pokazale ispravnima. A u svezi predstojećeg izleta na Dabrove, ne mogu penjati više od dva dana za redom jer ostanem bez jagodica. Što u prijevodu znači da ne mogu penjati na Dabrovima četiri dana. Vuković se slaže sa mnom da bi bilo zgodno najprije u četvrtak otići na Klek i tek se navečer pridružiti ostatku ekipe. A ja dodajem i to da uzimam knjigu sa sobom jer nakon petka i subote na onoj stijeni, bit ću presretan budem li je mogao i listati, a kakvo penjanje...