Južni Velebit, Velika Paklenica

  19. 03. 2005.     comments: 0

Zanimljiv posjet Paklenici - napokon je na red došao Mosoraški. No nismo se baš proslavili (ili baš jesmo?) gubljenjem izvan smjera. Iz stijene smo izvukli 500-600 kuna napuštene opreme.

  4 Images      Tags: climbing / rock / multi-pitch / sport

Opsada Paklenice

Autobus Velebitaša, a od Željezničara i ostalih Martinović, Brajković, Iva, Silvio, Marija, Brajdić, Sunčica Čiško, Dorja, Krcko, Ivana Kubik i još mnogi, mnogi drugi našli su za prijeko potrebno zadnja dva dana kalendarske zime provesti u Paklenici. Naši prošlogodišnji novi pripravnici nakon škole uglavnom još nisu okusili stijenu jer smo (očekivano) svi bili nabrijani na slapove. Ali zato je došao trenutak. Četiri puna mjeseca od završetka škole pa da vidimo i kako će to ispasti.

U subotu sam odlučio s Krckom u Mosoraša (VI/IV-V, 350 m). Ja još nisam bio popeo taj smjer, a pošto je Krcko jedan od boljih s škole, nije bilo razloga za oklijevanje. Izmjenjivali smo se u vodstvu i sve je išlo glatko, u početeku. Nakon nedoumica na jedinom orijentacijski zahtjevnijem mjestu, nastavio sam dalje odmahujući glavom (čitaj: mumljajući pomno odabrane riječi sebi u bradu) spremivši upravo suprotno nacrtanu skicu iz vodiča.

Uskoro je došlo i do neočekivane komplikacije. Kao što sam kasnije shvatio, kotokopirana skica sadržavala je i smjerove koje sam već popeo nekom ranijom prilikom pa je zbog presavijanja tijekom upotrebe bila u prilično lošem stanju. Jedan štand koji je ucrtan u vodiču, na toj je fotokopiji nestao zajedno s ocjenom dužine pa se činilo da nas čeka jedna dužina lake prečnice lijevo pod pukotinu. Tu dužinu vodio je Krcko i vikao mi da je netko ostavio opremu u prečnici. Ajme, mislio sam, pa što se to i kome moglo desiti? Ubrzo smo shvatili da se upravo to događa nama. Ne, ne AIDS, nešto drugo.

Slijedio sam Krcka s nestrpljenjem da vidim o čemu on to priča. Prečnica se dijagonalno uzdizala sve više, ocjene IV što se slaže s vodičem, ako uzmemo da su sve lakše dužine ionako podcijenjene. Međutim, bila je tamo jedna opasna klimava ljuska što baš i ne govori o nekom turbo-prometnom smjeru. Sva su međuosiguranja bila gurtne oko noseva ili pokoji prastari klin. Štand na pješčanim satovima. Kako, kako? Pa to ne može biti Mosoraš! No sve se slagalo sa skicom, zguljenom skicom. Čak smo i pod pukotinu došli. Popeo sam dvadesetak metara dalje ne bi li u daljini spazio kakav spit, ali uzaludno. Izgubili smo (čitaj: korisno utrošili) preko 2 h vremena u bi-ne bi išli dalje situaciji. Čuli smo se s Davorinom i Frangenom za podrobniji opis te priječnice i pukotine i odlučili da, koliko god se opisi podudarali onim što vidimo oko sebe, ipak idemo natrag.

Otpenjali smo i pokupili malo bogatstvo opreme koju su napustili neki Njemci koji dan, a nažalost i noć i jutro prije nas, također promašivši prečnicu. Bivakirali su u stijeni. :( Osiguravao sam Krcka odozgo i za to vrijeme sinulo mi je da je skica zguljena i da smo zato priječili jednu dužinu prerano. Što je tu je, otpenjao sam i nastavio dalje, iza ugla, po spitovima koje smo već neko vrijeme bili priželjkivali. Opet je na Krcka došao red za prečnicu. Ovaj puta onu pravu. :) Ispod nas približavali su nam se Martinović i Brajković. Umjesto da produži do pravog štanda, Krcko je napravio štand usred prečnice. To se od dolje nije vidjelo, a Brajković koji je produžio kraj mene malo više, samo je mudro šutio. A onda produžio i kraj Krcka. Rezultat je gužva na štandu pod ključnom dužinom pa smo uz sve što nam se desilo još morali i prematati uže i čekati da se ova dvojica makne. Još jedan rezultat je i to što sam poslao fotoaparat s Brajkovićem odnosno fotka koju je uslikao - rijetka ili čak jedina snimljena odozgo na kojoj penjem kao prvi. Ima Brajković smisla!

Malo Krckovog zanovjetanja da mu je sljedeći štand neudoban, pa skraćivanje dužine da on što prije krene, pa nastavak, pa još malo... I izašli smo. A već sumrak. Partner mi mrtav. Disao je, i govorio, ali činilo mi se, ma da, mrtav. Četiri mjeseca nepenjanja učinilo je svoje. A dobro, sljedeći dan ništa od penjanja za brži oporavak. Oporavak my ass, odlučio on na tulum autom u Zadar još tu noć! Čudan tip... :)

Početak penjanja u nedjelju prilično se odužio zbog lijenosti (ne gledajte mene, ja sam uvijek nabrijan :)) pa smo (Ivana Kubik i ja) krenuli u Sjeverno rebro (V-/III-IV, 170 m) u V. Ćuku tek u 13 h. Svidio joj se smjer. Poslije smo još Martinović i ja popeli Frau Blüher (VI+/V-VI, 100 m) u Kuku od Skradelin. Ja sam (pa valjda na predzadnjem koraku do auta) majstorski sletio u potok skoro do koljenâ te zakomplicirao povratak utoliko što smo morali autom po moj ruksak (u kuću gdje su ovi drugi spavali) jerbo ja nisam mogao bos. Onda još malo kod Dinka i tako to, pa kući u krevet.