Julijske Alpe, Prisojnik

  28. 07. 2007.     comments: 0

Nakon više od godinu dana, opet na istom užetu. I ovaj put obojica s istim dugogodišnjim ciljem - ničim spektakularnim, ali svojevrsnom sirenom još iz neiskusnih dana - Hudičevim stebrom.

  5 Images      Tags: climbing / rock / multi-pitch / traditional

Hudičev steber

Hudičev steber valjda je jedan od onih smjerova koji jednostavno zapnu za oko. Kao npr. Mosoraš u Paklenici. Napalio sam se i na jednog i na drugog prije nego bih, realno gledano, preživio i prvih par dužina u kojem od njih. No posljednjih godina Hudičev steber mi je izmicao isključivo zbog nespretnih okolnosti - ili bi bio pretežak za partnera, ili kad bih već imao dobrog partnera, otišli bismo u nešto žešće. I napokon je došao taj dan kad je Marko Vuković predložio upravo taj smjer. Jedan ležeran dan u Alpama je upravo ono što nam je obojici trebalo.

Smjer slovi za čvršći i zaista opravdava svoj dobar glas. Svi teži dijelovi su čvrsti, dok lakši standardno nisu. Onako kako smo ga penjali, skicu bismo dosta drugačije nacrtali. Pred nekim dijelovima smo naprosto na glas rekli "ma nema šanse, koji luđak bi..." i otišli upravo suprotno skici i opisu. A to je bilo na dva mjesta gdje bismo slijedeći skicu i opis uletjeli u kraće neosigurane bjesnoće, te na dva mjesta gdje smo zaobišli ružne dijelove i potegli van smjera ukupno preko 200 metara. Na jednom mjestu se prije par godina netko odlijepio i stradao počupavši sva međuosiguranja do štanda i slomivši jedan od dva stara klina na njemu. Partnera su spasili helikopterom. Taj nas je dio zbunio lošim štandom i nedostatkom klinova u dužini (no stoperi i frendovi dobro ulaze), a uz to je i krivo opisan u Slovenskim stenam. No onda se Vuković sjetio te nesreće i sve je sjelo na svoje mjesto. BTW, to je jedna od najljepših dužina.

Kad smo već kod gledanja odozgo, za nama su na tri dužine razmaka penjali neki Slovenci (ili možda neki naši koji su nam mislivši da smo mi Slovenci vikali na slovenskom, naime čuli smo i neku tuđu komunikaciju na hrvatskom, a bili smo jedini navezi u stijeni) kad su se zabili u jedan od onih dijelova po skici i opisu koje smo mi zaobišli. Usmjerili smo ih iz sranja i više ih nismo vidjeli do pred zadnju dužinu smjera, kad ih je Vuković (tu dužinu kao drugi) opet spazio na dnu velikih kamina. Bome uopće se nismo žurili, naime penjali smo smjer 9h45, pa nam je bilo čudno zašto jednako spor navez toliko kasno ulazi u takav smjer, a pred najavljeno nevrijeme. Na pola silaza Hanzovom počeo je širim područjem kružiti helikopter, naizgled nekako besciljno, tako da nismo to povezivali s navezom u smjeru. Dolje na Koči na gozdu neki su pratili cijeli razvoj situacije, pa smo saznali da je helikopter dva puta bezuspješno kablom spuštao spašavatelja u "onaj veliki procjep na vrhu". Uskoro se nebo otvorilo i ispunilo obećanje od petka - popodnevno nevrijeme, čitaj: prolom oblaka i opći potop. Ostaje još nada da je ovo jedino mjesto gdje ćemo čitati o tome.