Julijske Alpe, Tamar

  05. 02. 2005.     comments: 0

Prvi dan posjetili smo Tamar i popeli Slap nad votlino - slabu četvorku u ludo lijepom ambijentu. Ma što volim Alpe, a pogotovo zimi! Gozbu smo priredili u domu, gdje smo i noćili.

  5 Images      Tags: climbing / ice / multi-pitch

Maltatal za vikend iliti Another one bites the dust

Počelo je prilično kaotično, zadnji dogovor pao je u petak popodne, zbog glavnog problema - nedostatka opreme oz. cepina. Kad smo i to nekako pokrpali, dogovor i nije bio baš najsveobuhvatniji - idemo nekamo, dogovorit ćemo se na putu gdje, bitno da napokon uopće znamo tko ide. Od Matičara Tihomir i Pavla, od Željezničara Budić, Dinter, Vuković i ja. "Ponesite putovnice!", širilo se poput virusa kasnonoćnim SMS-om.

Kasni polazak, oko 7h15. Kava/čaj na nekakvoj benzinskoj u Sloveniji, ili možda nekakvoj Sloveniji na benzinskoj? :=). Kuda dalje?

Planica. Napokon. Sve stvari strpali smo u ruksake jer spavanje je bilo u Tamaru, 1 h hoda od auta. Uh, bilo je hladno... Najprije rezervacije skupnog ležišča, potom sastanak s Gordanima, a onda i rastanak. Gordani su otišli prema Jalovcu, a mi ostali u potragu za kakvim većim komadom leda.

Okomili smo se na Slap nad votlino (III, WI4-, 90 m), jedan od ljepših slapova što sam popeo. Konstanto je strm, led je u prvoj dužini bio tvrd kao staklo, no loš u dubini tako da šraube nisu ulijevale povjerenje. Sve dok nisam na pola slapa zavrtio četvrtu i rekao sam sebi "Ova drži, neka bude za štand." I bi za štand. "Ovako će Marku ostati lijepa izlazna dužina", pomislih.

Marku je nažalost postalo slabo dok je grabio prema meni te je došao na štand utučen. Kaže "...ne znam što mi je, ali nije dobro." Bilo je govora o tome da vodim dalje. Zvuči kao šteta... Smazao je Snickers i pričekali smo da prođe (slabost, a bome i Tihomir). I prošli su! Sva sreća, samo mu je šećer bio pao, a moglo je štošta drugog nezgodnog. Odmah sam živnuo, znajući da ne moram prematati uže i da ćemo popeti slap kako treba.

Poveo je Marko drugu dužinu, a za njim kraj mene prošla Pavla kao druga. Tihomir je ionako sve penjao kao prvi pa je štandao 10 metara iznad mene. Pavla se malo zaplela u Markovo uže, tako da mu je nekih 5-10 metara poslužila kao putujuće međuosiguranje (hm, to je valjda running belay). Zamislite, vi se penjete, a udaljenost od vas do zadnjeg međuosiguranja ostaje ista. Kul!

No, izašli smo redom Marko, pa Tihomir, pa ja, pa Pavla, uslikali se i zapalili na silaz. Hm, da, silaz... Sto metara (pozitivne) visinske razlike najprije po vrlo strmom snijegu, zatim po nezaleđenom 45 ° (ne Celzija) uskom potoku uz povremene strmije skokove u mahovini ili, nešto bolje, centimetar do tri debelom ledu, često s tekućom vodom ispod i svuda naokolo. Najbolje na što smo naletjeli je poneki dio tvrdog snijega ili pokoji zaleđeni tolmunček koji se lijepo dao nabosti na cepin. Bilo je zabavno no prljavo. Spazio sam tragove što se iz slapa odvajaju desno. Napokon. Priječenje kroz šumu do grape i po njoj na markirani put. Razgledali smo ostale slapove i vratili se u dom. Gozba.

Pridružili su nam se i Gordani. Budić (što je Dintera više puta upozoravao da uzme dereze) shvatio je da je svoje ostavio u Zagrebu. :) Znači ništa od klasičnog naveza. Dogovorili smo buđenje u 5h00 da u nedjelju što ranije dođemo do Maltatala. Tamo bismo postavili top-rope na Columbus wall, ostavili Gordane i popeli nešto pa im se kasnije opet pridružili. Ili bi oni našli neku skijašku turu.

I probudili smo se, krenuli oko 6 h iz doma, došli do auta, pošli na put, prošli Slovensku granicu, prošli Austrijsku granicu, vratili se natrag. Marko je umjsto svog dohvatio Katarinin pasoš. :) Nastupio je smjeh, jer taj Maltatal nas neće i neće. Nije mu prvi put.

Jedva smo našli otvoreno mjesto za nešto popiti - hotel. Skup hotel, dabome. Dogovor je pao za Vršič. Budić i Dinter otišli su na Nad šitom glavu, a mi vidjeti što je sa slapovima lijevo od Levog. Škola, eto što je!

Onako na brzinu izbrojao sam 13 ljudi što se rasprostrilo po svim varijantama Srednjeg slapa, tada najpoželjnijeg u kvartu. Započeo sam razgovor navlačeći pojas, dereze, slažući opremu... Bila je to škola AO Tržič. Pitao sam ih koliko je instruktora od svih tih ljudi, a čovjek se zamislio pa odgovorio: "Inštruktorja... Dva sta." "What the hell?! Pa čak i mi imamo odgovorniji pristup od ovih luđaka!", pomislih. Na moje tiho ali očito čuđenje, čovjek nastavi: "Tu so še alpinisti, pripravniki ter 5 tečajnikov". Aha, natrag u rupu...

Tihomir i Pavla su se dotle okomili na Levi slap, lijevom varijantom. Orsatovi tragovi od prije 3 tjedna još su bili tamo. Kaže Tihomir da je slap lijep i neproblematičan, a bome je bilo -20 °C.

Marko i ja zapeli smo za Slap pod Hudičevim žlebom (II, WI4, 50 m). U dvije dužine pa kao, vidjet ćemo još kako ćemo dolje. Ja sam potegao prvu dužinu - led kompletno odvojen od stijene, do 20 cm leda i 50 cm vode i zraka iza njega. Na dijelovima zatrpan snijegom. Na pola užeta ukopčao sam jedan tanak i hrđav spit i viknuo Marku da me stavi na osiguranje. Još malo i došao sam pod visok zastor ubitačno tvrdog, djevičanskog leda. No s jednim svježe zatupljenim cepinom! No can do, otišao sam desno, po jednako strmom, ali nešto kraćem i prozračnom komadu leda. Ponovila se priča od dan ranije, otprilike ovako: penji, šraubaj, shit, penji, šraubaj, shit, penji, šraubaj, "...uuuu dobra je - štand!!!". Bome ni užeta ionako više nije bilo, a izlaz iz slapa je 5 metara iza ugla.

Namučio sam se dok nisam našao mjesto za još jednu šraubu, od mog starta proteklo je točno 1 h dok Marku nisam viknuo "penji!". Zatupljen cepin pomrsio mi je planove pa smo popeli manje lijepu i nešto kraću, još desniju varijantu. Nismo znali što nas čeka iza ugla i, nakon kraćeg vijećanja, zaključili da još 5 metara leda nije vrijedno potencijalne sate traženja silaza po Hanzovoj. Pa smo abseilali.

A abseil je priča za sebe. Najprije sam vezao manju svijeću i kao iz topa smo se složili da to nije dovoljno. Najdulja šrauba nam je 25 cm, iako Black Diamond samouvjereno tvrdi da je točno 19 cm. Možda je BD preuzela žena? Imamo dvije (ne žene, već te "dulje" šraube), a obje su u štandu. Shit. Vrti, vrti, vrti, mijenjaj. Buši, vrti, vrti. Buši, vrti, vrti... Eto nam Abalakov. Abalakov my ass! Kung-fu Abalakov! Ma ne, ne, naka ostane, šteta vremena. Jovo nanovo. Drugi je bio pošten, treba malo dobiti to u prste. Bio bi vjerojatno dovoljan i sam za sebe, ali svjejedno sam sve izjednačio i ostavio dvije šraube za backup dok se Marko ne skine s užeta. Ne škodi. Povadio sam šraube i nauživao se u, subjektivno gledano, najsigurnijem abseilu što sam ga ikad izveo. :) Isplatilo se popeti to, samo mi je žao da ipak nisu ispale dvije normalne dužine pa da i Marko vodi.

Vratili smo se u dom, spakirali se i još stali na kavu na nekoj drugoj benzinskoj. Tu smo se zadržali uz pregrst lovačkih priča. A što se Maltatala tiče, pridružit će se Libojam. Svi kažu da je tamo negdje, ma mora biti, valjda, a možda...