Kamniško-Savinjske Alpe, Vežica

  02. 08. 2005.     comments: 0

Nakon vesele noći, sedmero nas je popelo Severozahodni raz u Vežici - najviše što smo se usudili s obzirom na loše vrijeme. Treći dan pobjegli smo praćeni kišom.

  10 Images      Tags: climbing / rock / multi-pitch / traditional

Po kišici na Korošici

Mrzli, Ivana i ja u ponedjeljak smo obavili shoping u Ljubljani, sredili pizzu i kavu/pivo i zaputili se u Luče. Opet je uslijedio shoping, pivo/kava i uspon cestom do početka pristupa. Tamo smo na sebe nakrcali sav penjački hardware i software kao i šatore, vreće za spavanje i odjeću potrebnu za spavanje vani, nadajući se da će vrijeme poslužiti. E pa nije poslužilo.

Došli smo u Kocbekov dom i našli se s ekipom koja je tamo bila od nedjelje: Šoić, Šverko, Viki i Mario. U domu dežura dvoje oskrbnika i tjedan dana staro janje. Odmah smo navalili na iće i piće, no nešto nam je falilo, dok je nečeg bilo i viška. Falilo nam je vremena da nešto popnemo, a imali smo ga i previše da bismo samo jeli i pili do spavanja. Pa smo se dobro izjurili za frizbijem na oooogromnoj livadi prekrivenoj govnima koje ni spomenuti frizbi ne može prekriti. Uzmemo li k veličini i oblik u obzir, asocijacija s protutenkovskim minama je potpuna. To je dodalo onu nijansu rizika kad se već nismo uspjeli zakvačiti za koju od bezbroj stijena u bližoj okolici. Tulum u sobi uz poker potrajao je, ne znam do kad.

U utorak smo se svi zaputili do Vežice. Izredali smo se u Severozahodnom razu (IV-V, 220 m): Šoić & Ivana, Mrzli, Mario & ja te Šverko i Viki. Iz smjera je padala neka pristojna, ne pretjerana količina kamenja. Orijentacija je piece of cake, a smjer zgodan. Nije mi jasno kako se ocjena mogla promijeniti od VI u vodiču za Kamnišku Belu i Repov kot ili V+, A0 u Slovenskim stenama do realnih IV-V (i to ako ne idete nijednom od one dvije lakše obilaznice). Uglavnom gužvali smo se, ali i uživali. Mene je dopala uloga da tu i tamo izvadim Šoićevu opremu kad Ivana ne bi uspjela. Na kraju dugačke rampe u lijevo svi smo štandali na našem užetu oko omanjeg tornja pa smo se čekajući Viki malo zgusnuli. :) Šteta što je tamo toliko krušljivo da je nemoguće napraviti smisleni štand. Nakon te rampe postoji neki lakši obilazak desno, ali preporučam direktno po razu stebra (ucrtano u Slovenskim stenama) - strmo i lijepo, IV-. Bili smo taman pod izlaznim kaminom (mislim na nas ostale, Šoić i Ivana su bili već vani) kad je počela kiša. Isprva slaba, a uskoro se pojačala. Prestala je taman kad nam se Viki (zadnja) pridružila na vrhu. Mora da se zamjerila nekom tamo gore. Samo se Mrzli od njih četvero nije navukao na frend koji sam postavio. :) Rezultat: frend za stavljanje iza ugla :), no ništa izvan brute force domene indikacija.

Sišli smo po krasnom vremenu, najprije livadama na grebenu Vršičev, potom nizbrdo te po izohipsi siparom pod Dedcem natrag do doma. Opet klopa i cuga, opet karte.

U srijedu smo malo vagali mogućnosti dok se nije spustila kiša. Pratila je Mrzlog, Ivanu, Viki i mene skroz do auta, a ostatak ekipe ostao je gore. Meni je netko od Talijana ili Njemaca nekud zametnuo flis-majicu pa sam, čini se, ostao bez nje. Inače kvart je super, kao što možete vidjeti na fotkama. Zasigurno bih se vratio, prvom prilikom.

Stali smo u Celju u nekom klubu koji je noćima očito i disko, a tad je bio prazan. Samo smo htjeli kavu. I dobili smo je - niti skupa nije bila. No, spominjem ga zato jer smo prilikom ulaska ostali iznenađeni velikim fotkama Tita obješenim svuda po zidovima. Zanimljivo.