Etika u alpinizmu
Na tragu Martinovih ideja, mislim da je vrijedno osvježiti temu. Tim više što svake godine u Hrvatskoj dobijemo 100-tinjak novih pripravnika koji na školi ovu temu u najboljem slučaju tek dotaknu. Nakon škole, prepušteni su sebi i svojoj snalažljivosti (dakako još uvijek pod većim ili manjim utjecajem svojih mentora ili klubskih uzora) da dalje uče i napreduju. Takav mentorski sustav vjerojatno je najbolje što trenutno možemo ponuditi u alpinističkom obrazovanju u Hrvatskoj, pa kad već dajemo sve od sebe, uz minimalan dodatni napor možemo bar preispitati etička načela koja prenosimo novim naraštajima, možda ponegdje i ispraviti kakve pogreške.
Etika u alpinizmuDa bi mentorski sustav dobro funkcionirao, potrebni su dobri mentori. Lako je prepoznati i priznati da je netko izvrstan penjač jer ako on ili ona to zaista jest, onda je to očigledno svima. Ako izvrstan penjač želi, zna i može podučavati druge, evo nam i izvrsnog mentora. No je li to zbilja tako, je li to dovoljno? Mislim da nije, što me vraća na temu etike u alpinizmu. Nije nužno da dobar mentor bude izvrstan penjač. S jedne strane, mentori obično jesu dobri penjači koji svoja znanja, vještine i iskustva prenose drugima. No s druge strane, važno je da svojim uzorom imaju pozitivan utjecaj na one manje iskusne čak i kad penju za sebe i kad s njima nisu u izravnom kontaktu. Važno je da aktivno njeguju etiku u alpinizmu. Nakon uvodne digresije o mentorskom sustavu, natrag na pitanje etičnosti i neetičnosti u alpinizmu. U idealnom svijetu svi bismo težili istim, etički čistim idealima, pa bi tako i novi neiskvareni naraštaji bili školovani u etički osviještenoj alpinističkoj zajednici. Naravno, ovo nije idealan svijet, pa u njemu ima svega – i etičnog i neetičnog. Je li jednostavno prepoznati izvrsnog penjača koji uz sve svoje kvalitete gaji i visoke etičke vrijednosti? Pa ne baš, samo se treba zapitati tko je ikada za sebe rekao da ne slijedi etička načela, bilo u alpinizmu ili inače? Svi smo mi u vlastitim očima etički svjesni i savjesni u svemu što radimo. Svi koji dijele naša vlastita načela također su etički "čisti", a svi koji ih krše predstavljaju ruglo svjetske alpinističke zajednice. Ma naravno da to ne drži vodu. I tako svjedočimo čitavom rasponu ideja i ponekad njihovih brutalnih realizacija koje u svijetu alpinizma svakodnevno izlaze na vidjelo. A potom se lome koplja u raznim medijima oko toga što je bilo etički ispravno a što ne jer, treba priznati, zakoni u svijetu alpinizma još uvijek vise na plitkom sky hooku. Sve što nam preostaje je naša savjest i etika. I tu je zapravo glavni problem, osobno shvaćanje etike u alpinizmu. Primjerice, nekima je etički savršeno prihvatljivo zaspitati već postojeći klasični smjer (kako bi ga učinili pristupačnijim masi), a istovremeno osuđuju dodavanje ili klesanje kamene stopinke u već postojećem sportskom smjeru. Ni u jednom ni u drugom slučaju nitko nije prisiljen koristiti ni spitove, ni dodatnu stopinku, no u oba slučaja stijena je oštećena, a ocjena smjera snižena (dodavanjem stopinke snižena je ocjena težine smjera, dok spitovi snizuju ocjenu cjelokupnog angažmana). Ovo je tipičan primjer dvostrukih mjerila kojima se služe i naizgled strogi zagovaratelji etički čistog odnosa prema stijeni i penjanju. I ovo je tek jedan primjer razmatranja određenih ljudskih postupaka na stijeni, dok pitanje etike u alpinizmu ide i puno dalje. Ono zadire u cijeli spektar mogućih ponašanja u alpinizmu, načina penjanja, osiguravanja, prihvatljivog obima logističke podrške, interakcije s drugim ljudima tijekom ture, te brige o okolišu. Osim načinom same izvedbe, etika se bavi i motivacijom penjača pri izvedbi alpinističkog pothvata, pa čak i načinom konačnog izvještavanja o njemu. Neka od etičkih pitanja koje pokrivaju dobar dio tog spektra su recimo ova. Treba li prilikom ponavljanja smjerova ili dovršavanja već započetih poštovati stil penjanja prvih penjača? Što je s penjanjem starog smjera u boljem stilu? Tko uopće odlučuje koji je stil bolji? U grubo bih etiku u alpinizmu podijelio u dvije domene – vanjsku i unutarnju. Nije nikakva stručna podjela, već samo moj proizvoljni način gledanja na stvari. Vanjska etika u alpinizmu je ona koja se bavi postupcima penjača koji izravno utječu na ostale posjetitelje planina (bilo penjače, planinare, slučajne prolaznike...), stijenu ili širi okoliš. Mogla bi se sažeti na opću pristojnost i poštivanje drugih i njihova truda, te brigu o prirodnim resursima. Primjerice, sa stajališta vanjske etike u alpinizmu, neprihvatljivo je dodavati spitove u postojeći nezaspitani smjer. (Svako stajalište, pa tako i ovo, prostorno je i vremenski ograničeno. Ne vrijedi svugdje, oduvijek ni vječno, no trenutno u nekoj zajednici prevladava.) Etika u nekim razvijenim zemljama, a tu nažalost ne ubrajam Hrvatsku, vrlo je određena po tom pitanju i to do mjere da se pri izradi novih smjerova obavezno mora poštivati karakter već postojećih smjerova na istoj stijeni, ili čak na istoj vrsti stijene u cijeloj zemlji i širem geografskom području. Tako u Škotskoj nije dozvoljeno lednom tehnikom penjati ljetne smjerove, osim dugih smjerova zimi dok su prekriveni snijegom i ledom. U Engleskoj generalno nije dozvoljeno zabijati klinove, a kamoli spitove i to čak ni u prvenstvenom smjeru. U pješčenjacima u Poljskoj i Njemačkoj zabranjena je uporaba bilo kakvih metalnih međuosiguranja (koriste se mekani čokovi izrađeni od čvorova u užetu), dok negdje ni korištenje magnezija nije u skladu s lokalnom etikom. Za razliku od vanjske, unutarnja etika u alpinizmu oblikuje naš osobni doživljaj alpinističke ture, a bez da pritom utječe na tuđi. Primjerice, naša motivacija izrazito utječe na naše stanje svijesti tijekom penjanja i nije svejedno penjemo li nešto za sponzore, ili za sebe. Nadalje, ako i penjemo za sebe, nije svejedno jesmo li pritom orijentirani isključivo na konačan rezultat, ili jednostavno želimo uživati u svakom trenutku. I stil kojim penjemo može biti stvar naše unutarnje etike. Ako tehnički popnemo dobro zaspitani smjer koji se inače penje slobodno, nismo ga popeli u najboljem stilu, no niti smo bilo koga drugoga zakinuli u njegovom doživljaju penjanja istog smjera. Svatko od nas može ovako nabrajati dok ne pobroji redom sva svoja razmišljanja o etički korektnim i nekorektnim oblicima djelovanja u penjanju i alpinizmu, no i dalje bi to bila tek vrlo raznolika osobna mišljenja. Svatko ima pravo na svoje, kao i pravo da ga izrazi. I kao što sam već spomenuo, ne postoji zakon koji može biti iznad osobnog mišljenja o etici u alpinizmu. No zato postoji nešto drugo – postoji konsenzus. Postoji Tyrol Declaration on Best Practice in Mountain Sports ili jednostavno Tirolska deklaracija. Radi se o aktualnim preporukama etičkog i moralnog ponašanja u planinama nastalim iz doprinosa raznih strana, a iza kojih u konačnici stoji UIAA. Bilo kakva suprotstavljena osobna mišljenja o etičkim načelima u alpinizmu trebalo bi pokušati pomiriti savjetovanjem ovog dokumenta. Kad već zakon ne postoji, Tirolska deklaracija je najbolje što imamo. Dodatno štivo može zainteresirane uputiti dublje u problematiku, pa svakako vrijedi malo vremena odvojiti za povijesni pregled penjačke etike i aktualna razmišljanja u svijetu. Za mentalnu vježbu, navodim i tek jedan od brojnih osvrta na kontroverzni (navodni) uspon na Cerro Torre u Patagoniji smjerom Compressor Route. Rock Climbing Ethics: A Historical Perspective (Matt Perkins) Nemoguće je previše važnosti pripisati ovim pitanjima jer riječ je s jedne strane o samoj biti alpinizma iz aspekta osobnog unutarnjeg doživljaja čovjeka i planina, a s druge strane o općoj penjačkoj kulturi koju želimo gajiti ne samo zato što je to pristojno, već poštivanjem određenih smjernica i etičkih načela čuvamo planine i stijene budućim generacijama. * * * Nije mi bila namjera iznositi vlastita stajališta o konkretnim problemima s kojima se susrećemo u hrvatskom penjanju, mada se neka mogu iščitati između redaka primjera koje sam gore naveo. I tome će doći vrijeme i mjesto, no zasad sam samo htio naglasiti da se radi o važnoj temi, pa onda i skrenuti pažnju na to da službeni dokument (Tirolska deklaracija) itekako postoji i da bi ga se napokon trebalo početi konzultirati i u Hrvatskoj. To bi bio dobar početak, a posla nažalost ima dosta i za Komisiju za alpinizam, i za alpinističke odsjeke i klubove, i za sve nas kao pojedince. Potrebni su nam službeni zaključci o zaspitavanju klasičnih smjerova, o penjanju dugih smjerova u suhoj stijeni lednom tehnikom, o zabranama penjanja u tzv. "zaštićenim" područjima i općenito politici upravljanja tim našim prirodnim bogatstvom. Različita bi mišljenja i argumenti sasvim sigurno bili zanimljivi svima, bez obzira tko se s čime slaže. I naravno, uzalud nam trud ako te zaključke ne provedemo u djelo. Mislim da je krajnje vrijeme da progovore svi koji žele unaprijediti trenutno stanje penjačkog mentaliteta u Hrvatskoj, ili se pak uhvatiti u koštac s drugim faktorima koji negativno utječu na očuvanje stijena u Hrvatskoj i njihovu dostupnost penjačima. Ovo su teme za jedan Zbor alpinista, ako itko još uopće mari što nam se događa s tako dragocjenim prirodnim resursima i to čak ne iza leđa, nego tu pred nosom... :(
|
01. 03. 2012. 
comments: 0
