MDClimb - with heart in the mountains and mountains in our heart Home About Trips Blog Contact
<<first     <previous     next>     last>> home > trips > 08. 10. 2007. > full report entries/page: 10 | 25 | 50 | 100 | all

Hohe Tauern, Großglockner

  08. 10. 2007.     comments: 0

U ponedjeljak smo se spustili na ledenjak i popeli do auta, pa pravac Zagreb. Produženi vikend pogođen u sridu!

Nemoguća misija

Ovaj produženi vikend, misija je napokon ostvarena, a gdje drugdje nego u sjevernoj stijeni Großglocknera. Već dvije godine pratim prognoze u proljetnoj sezoni, a i na jesen izvan sezone, sve u nadi da će se poklopiti nekoliko stvari: 1) da namirišem potencijalno dobre snježno-ledne uvjete, 2) da bude najavljeno stabilno vrijeme, 3) da imam 3 dana slobodna u tom vremenskom prozoru, 4) da moj partner ima ista ta 3 dana slobodna, 5) da cijela Austrija ili Slovenija *nema* ista tri dana slobodna, 6) da još jedan navez može s nama radi manjeg troška prijevoza. Djeluje komplicirano? I f*"/%$# jest!

Uglavnom, početkom prošlog tjedna: 1) - check, 2) - check, 3) - tricky/škola, 4) - check, 5) - check! Uoooou, što se događa?! Zovem Ercega, ali bez 6) neće ići. Mahnito nazivam sve žive i nežive poznate, ali bez nekog uspjeha. Pitanje koje "obožavam" kad dođe takva prilika je: "A je li netko već popeo?". Bolje da ne komentiram takav pristup alpinizmu. Nije nitko popeo, ali prilika je sad i tko zna kad će sljedeća! U SRI nam se načelno pridružuje Dino iz Matice, no još nema partnera. U ČET pronalazi Domića i ja naprosto ne mogu vjerovati da stvari sjedaju u svoje mjesto. U PET, Domić je poslom zadržan u Osijeku, krenut ćemo u SUB. I tu je kraj organizacijskih nedoumica. Ruksak spakiran dan ranije, uspon pripremljen već nebrojeno puta za sve dotadašnje propale prilike.

U sitne sate praćeni kišom krećemo iz ZG. Ljubljana - kiša, Austrija - kiša, dižemo se cestom iz Heiligenbluta kroz maglu i oblake i najzad probijamo plafon. Vedro nebo, jarko sunce i zabijeljeni planinski vrhovi, da se čovjek uštipne. Cijelim prizorom dominira impresivna sjeverna stijena Großglocknera. Spuštamo se na Pasterze na oko 2100 m i grabimo prema bivku. Od jednog razočaranog naveza u povratku saznajemo da su to jutro zbog učestalih lavina odustali od Pallavicinija. Ali to me ne brine jer zadnji snijeg pao je u PET i lavine su bile očekivane, no isto tako i njihovo smirivanje unutar dan-dva. Saznajemo i da je nakon njih bivak ostao prazan. Iza sebe ostavljamo jadne, skoro pa posmrtne ostatke ne tako davno mnogo moćnijeg bijelog čudovišta od ledenjaka i skrećemo njegovim "ogrankom" prema sjevernoj stijeni. Snijeg uglavnom dobar, nešto tvrdog strmijeg leda pod seracima. Primjećujemo da za nama ide još jedan navez. Dolazimo na bivak na 3200 m i počinjemo s raspremanjem, topljenjem snijega, kuhanjem... Potrajalo je dok nam se ono dvoje Austrijanaca nije pridružilo.

U NED, rano ustajanje. Austrijance puštamo da odu i oslobode nam bivak. Sva tri naveza imamo isti cilj: Mayerlrampe - po nekima najljepši smjer u sjevernoj stijeni. Domić i Dino odlaze s nekih pola sata razmaka za Austrijancima, Erceg i ja damo im još 15-20 minuta prednosti, pa i mi lagano. Nema smisla gužvati se na štandovima. Na ulazu u smjer slapić WI3. Jest da je smrznut, no čovjeka probudi jednako kao da ga je i zalio za vrat. Hm, poznato mi je ovo hladno prozirno, treba se samo malo prisjetiti... Ali nema baš prilike za prisjećanje. Svečano promoviram jedan dobar stoper u štand i krenem. Ušraubam jednu 10 cm BD-icu, pa još jednu dužu malo više, pa vozim dalje prije nego što me ruksak na leđima ne odlijepi s planine. A nije da ne pokušava. Nakon toga nastavljam snježnom strmicom do početka same rampe, a i Erceg fino za mnom. Nastavljam lijevo po rampi, a svakih 20-40 metara neki čok nađe svoje mjesto u stijeni na desnom boku. Erceg fino slijedi na tankom 50-metarcu. Pod velikim kamenom nakon Dinine kraće zapetljancije s mojim užetom, očito je da nećemo penjati jedni kraj drugih. Šteta s obzirom na širinu rampe, no čak i uz rijetka i neovisna međuosiguranja ruksak na leđima komplicira i najobičnije provlačenje ispod užeta. Iskopam si komad leda i ušraubam jednu, a Erceg mi po užetu pošalje još opreme. Dino me stiže, odmiče za Domićem, pa i mi nastavljamo dalje. Malo nas gađaju, no što se može, takva je igra. Završni dio se može lijevo po snijegu, ili desno na strmi led. Lijevo su prošli Austrijanci, desno naši, a bome desno i ljepše izgleda. Jedino što više nemam šraubi, zaboravio sam zatražiti još koju kad mi je Erceg poslao opremu. Taman kad sam prošao tih desetak metara tvrđih teškoća, Erceg 50 metara niže viče da vadi zadnje međuosiguranje između nas. Ma ko po maslu. Ja još malo i preko ruba na drugu stranu, a prije nego on dođe do težeg dijela. Izlazi i Erceg, pozdravljamo Domića i Dinu koji su Austrijancima opet dali prednost na grebenu, pa će sad za njima. Nas dvojca također u pit-stop, pakiramo šraube, jedemo, pijemo, naslikavamo se, sunčamo, smrzavamo na vjetru...

A NW-Grat djeluje dosta impresivno, zaflitan sa sjeverne strane i s čistom vertikalom s južne. Na samoj oštrici ima svega, no snijeg je nažalost uglavnom neprerađen. Gledamo Austrijance, nisu daleko odmakli, gledamo naše, a i to traje. Kad krenemo, vrlo brzo nam postaje jasno da stvar nije trivijalna. Možda je tek trojka, ali ovo nije sezona i greben nije suh, a dereze na nogama. No sve to u neku ruku čovjeka i veseli. Nakon početka grebena koji zahtijeva privikavanje na nova pravila igre, objektivno dalje postaje teže, no subjektivno se ništa ne mijenja. Dva puta nakratko prelazimo na desnu, osunčanu stranu i penjemo lijepe pukotine u toplim, crvenim granitnim pločama, bez alata i bez rukavica. No čim ruka zgrabi brid i prsti pređu na sjevernu stranu, smrznu se. Moram priznati - vrlo zabavno. I tako do vrha. Koliko se sjećam, greben ima 3 spita, sva tri na bezveznim mjestima, te 2 klina, oba također nepotrebna. No da bude jasno, jedan od ta 3 spita dobro dođe za orijentaciju, npr. ako ste opis smjera zaboravili doma, kao ja. Na vrhu bonus - nigdje na vidiku ni žive duše. Opet naslikavanje, pa silaz. Bome i to traje jer Ercega boli glava, a ipak tura još nije gotova i čovjek si ne smije priuštiti pogrešan korak. Osiguravam ga odozgo nekoliko dužina normalnog silaza - nikud nam se ne žuri. Do zadnje snježne grape glavobolja popušta i ostaje nam samo još protegnuti noge po relativno ravnom do zimske sobe na Adlersruhe. Pred domom nas čekaju Dino i Domić, na svježem zraku. Opet topljenje snijega, kuhanje, klopa, pa čorka na hladnom podu. Koga zanima, po novom postoje i kreveti no ovaj put svi su bili zauzeti.

Ujutro pokret put normalnog silaza na sjever, što u navezu, što bez užeta, a snijeg odličan, tvrrrrrd! Ima silaza za 1400 m visinske razlike, a tek onda i strm uspon od još 200-tinjak metara do parkinga.

U totalu:
  - hrana i drugo potrošno < 100 kn po osobi
  - gorivo + cestarine + vinjeta + tunel = 250 kn po osobi
  - razbijen LCD mog digitalca cca. 1000 kn
  - smješak od uha do uha = neprocjenjivo.

  Post your comment:



Search Trips:

Tags:

More Tags:

Rock Climbing in Paklenica

Apartments in Paklenica

<<first     <previous     next>     last>> entries/page: 10 | 25 | 50 | 100 | all