MDClimb - with heart in the mountains and mountains in our heart Home About Trips Blog Contact
<<first     <previous     next>     last>> home > trips > 18. 06. 2006. > full report entries/page: 10 | 25 | 50 | 100 | all

Kamniško-Savinjske Alpe, Skuta

  18. 06. 2006.     comments: 0

Nedjeljni cilj bio je sušenje obuće i odjeće, sunčanje, izležavanje i tako to. Nakon toga povratak kroz Žmavčarje do auta i koja pivica na putu u Zagreb.

U planinama

Doduše ne u našim planinama, ali kako ono kažu - slađe je susjedovo.

Dinko Naftaš Brleković (AOŽ), Željko Žac Pastuović (AOV), Kruno KrugO Užarević (AOV) i ja (hm, masovka?) krenuli smo prošli petak, već po mraku, od donje stanice žičnice za Kokrško sedlo kroz Žmavčarje na Bivak pod Skuto. "Zahtevno brezpotje". 1100 visinskih metara kasnije, stigli smo gore oko dva u noći. Odmah smo se prihvatili posla glede topljenja snijega, a usput i utamanili štogod jestivo. Polijegali smo između 03h i 03h40 - Dinko i ja ostali smo zadnji da istopimo dovoljno snijega za sljedeći dan.

Subota u 7 h (al sam se naspavao, baš sam se naspavao!) svanula je sunčana. Kruno i ja zaputili smo se prema Skuti. Nešto manje od 2 h pristupa, spajajući grebenčiće u moru snijega Malih Poda, strmotravarenja i feratarenja dovelo nas je na ulaz u Direktno čez Ploščo. To je jedan vrlo upečatljiv smjer, kako u donjem dijelu gdje gmiže bridovima i stranicama ogromnih pravokutnih odloma, tako i u gornjem gdje prolazi sredinom tzv. Plošče. Na Internetu nisam uspio naći ništa o njemu - izgleda da se ne penje baš često. Prije dvije godine Vuković i ja penjali smo Južni raz s desne strane i gledajući dolje lijevo u provaliju razmišljao sam glasno - ovo hoću penjati! No i sâm vrtoglavi pogled dolje tad je još stvarao pomisli na Paklenicu i čežnju za spitovima. No, nema tu ni jednog spita. Uzmi ili ostavi.

U prilog potonjem išlo je i višekratno bombardiranje tijekom obuvanja na ulazu - dobro je da smo prvi štand smjestili u manju udubinu u stijeni pa smo se imali uz što priljubiti po potrebi. Uzimam. Poveo sam prvi cug da se što prije maknemo s te mete. Nastavili smo cug-cug, uz manje komplikacije u vidu snijega u najlakšem cugu i jedne poduže Krunine blokade u vodstvu, ali stigli smo do Plošče u komadu. Do kraja smjera još tri poštene dužne, pa na Raz, pa još par dužina po njemu van. Srednja dužina Plošče ocijenjena je s VIII-/VII+ i nije izgledala penjivo - sve same okomite ljuskice u previsnoj ploči na ulazu. Kruno je došao do mene na štand pod najtežim cugom (jedini gotov štand u cijelom smjeru - dva klina) i izrekao čarobne riječi: "mogu i ja voditi da sad ne prematamo uže". Zbunj! Tehnički detalj (klasična ocjena cuga je A1, V+) ima pet klinova na relativno pristojnom razmaku, pa rekoh super. Ispleli smo jedan stremen iz zamke, za "amerikanera" je Kruno već saznao od Klacka i nije bilo razloga da ne krene. Potrajalo je uz step-by-step upute odozdo, ali ništa zato, čovjek uči dok je živ. Slobodni ostatak cuga također je išao dijelom "neslobodno", ali zato zrelo odgovorno i mislim da tu treba staviti naglasak. Jedan je klin prstima izvadio van. Nakon poduže borbe, štand. (Jedan od najboljih - dobar klin, naravno uz još par stopera da mu prave društvo.) Red na mene, kao drugi. U tehničkom dijelu navukao sam se A0 i u roku keks zabio se u slobodni dio cuga. Doslovno zabio jer se radi o pukotini u kojoj pali gotovo isključivo jamming. S tim da pukotina nije okomito zarezana u ploču već istrošena izvana, a paralelna tek dublje unutra, tako da je bilo nezgodno duboko gurati ruke dok su noge trebale ostati u raskoraku na ploči. No išlo je nekako. Sudeći po još jednom neštedljivom nizu klinova, tu se sakrio još jedan tehnički detalj koji je doduše i popustio pri VI-. Možda je bio pametniji od mene. Vidi se da je smjer penjan davno, davno, jer danas bi sve to išlo uz pomoć frendova. Gornji cug izgledao je fantastično! Stijena kao u filmovima na Cerro Torre - žute, ravne ploče, ispresjecane pukotinama i načičkane velikim tankim ljuskama. Svako malo zaviju nas gusti bijeli oblaci, svako malo pospremaju se i vade sunčane naočale. Jedan od najljepših cugova što sam ih ikad popeo, jaka petica, skoro kao ona u Klinu, ali ljepša. Smjer slijedi jednu kutnu pukotinu, širine prstiju, ponegdje do širine šake, s kajlama i klinovima za optimiste i opet dovoljno mjesta za frendove. Izlaz iz pukotine je tricky za nekrakate, a tu sam uspio odlomiti i nešto kamenja veličine kokošjeg jajeta - prvo na kacigu, a od kacige dolje Kruni na palac. Tu smo imali i zadnju komplikaciju - dugotrajno vađenje jednog frenda što sam ga postavio pedanj do klina - pogađate, nisam se svrstao u one "optimiste". Već sam bio rekao Kruni da ga ostavi pa da ja pokušam, ali posljednjim trzajima oslobodio ga je. Našli smo se pri vrhu Južnog raza i dvije dužine kasnije pakirali opremu.

Zadovoljni što vrijeme nije ostvarilo svoje prijetnje, krenuli smo duljim putem - preko Velikih Poda, uz neke kratice (o, bilo je i karte, i kompasa, i triangulacije...). Pod Štrucu, pa ispod Skute, opet preko Slemena i nešto preko tri sata kasnije, mokri od silnog propadanja, proklizavanja i skijanja po snijegu, pojavili smo se na Bivku cca 13 h nakon polaska. Hrana, cuga, zezancija, čorka.

Sljedeće jutro trebalo je nadoknaditi neprospavanu prethodnu noć, a i Scarpe su mi se sušile do podneva. Kad su se posušile, kalkulirali smo za jedan bliži smjer dok su Dinko i Žac penjali Iglič-Verbic u Štruci. Odustali smo jer je smjer izdaleka izgledao ružno. Oni su ponijeli dereze i cepin i štapove pa su sišli preko Skute direktno na Bivak. Mi smo se dotle sunčali i pričali s prolaznicima, baš kao i Žac i Dinko dan ranije. Na suncu smo otopili brdo snijega, a u Bivku ostavili višak. Kad se ekipa vratila, opet klopa, okrijepa i silaz. Ovaj put po danu. Bome, dobro je da smo išli gore po mraku jer tamo stvarno zna pripeći. Dinko se na prvom snežišču okliznuo i zaustavio golim laktovima tek 5-6 metara niže, što nije bilo baš lijepo za vidjeti. Imao je jedne od onih 5-6 modela Garmontica koje ljudi nastoje progurati pod pristupne cipele, a za koje im uporno tvrdim da su sranje. Čak i proizvođač tvrdi da su to patike za trčanje, dok za pristupe ima bitno drugačije modele. Uglavnom, dereze su mu odmah potom dobile prekomandu s ruksaka na noge. Dalje sve bez problema, snimili smo okolne stijene, ležerno se spustili, snimili lavinu neviđenih razmjera i posljedica dolje u Trati.

Zaputili se prema Zagrebu, ali usput stali i na pivo - Kruno je častio, što zbog prvog alpskog smjera, što zbog opreme koju smo Dinko i ja skupljali za njim na pristupu i silazu. :) Ništa, naučit će ljudi kako se pakira ruksak za Alpe, odnosno što je zaista nužno, a što luksuz.

Meni je bilo super, a Kruno zaslužuje sve pohvale za svoju prvu alpsku turu! Solidan posao. Pošto smo bili dva neovisna naveza, malo sam zanemario Dinka i Žaca u izvještaju - žao mi je, ali nismo baš bili skupa. U Alpama je i bolje tako. A Dinku hvala na upozorenju i ponudi da nas vozi svojim autom (nepropisna kuka na Kruninom autu možda bi nas inače vratila s granice). E, i na bezbrojnim zabavnim poslovnim pozivima mobitelom u Libiju. :) Zabavnim nama, poslovnim njemu. Pravi naftni tajkun.

  Post your comment:



Search Trips:

Tags:

More Tags:

Rock Climbing in Paklenica

Apartments in Paklenica

<<first     <previous     next>     last>> entries/page: 10 | 25 | 50 | 100 | all